Ah, ta disciplina!

Disciplinirati dijete, natjerati ga da nas posluša, najveći je izazov svakog roditelja. Slobodna volja najveći je neprijatelj odgoju.

A kad ih imate dvoje ili više odjednom i svi s istom namjerom i istim, nepoćudnim, ciljem krenu naprijed, teško je obuzdati njihove, ali i svoje postupke.

Svi znamo da udaranje djece nije plodonosan način uvjeravanja, no ponekad se nađemo u napasti da pribjegnemo tom lakšem i bržem sredstvu.

Disciplina znači vođenje i učenje pravome modelu ponašanja. Različiti roditelji koriste različite tehnike objašnjavanja, oprimjerivanja i ohrabrivanja pozitivnih oblika ponašanja, kao i kažnjavanja negativnog.

Sam proces discipliniranja ne može početi dok djeca nisu dovoljno stara da je razumiju. Tako nad bebama ne treba „provoditi“ disciplinu budući da ona ne razumiju svoje akcije već samo reagiraju na svoje osjećaje.

Kao roditeljima, zadaća nam je učiti djecu što bi smjeli, a što ne. Oni uče promatrajući nas i putem jasnih uputa što se od njih očekuje. Jednostavne instrukcije poput „knjige idu na police“ pomažu im da nauče gdje što stoji. Kod blizanaca uočit ćete da ponavljaju instrukcije jedno drugome i na taj način uče uče jako brzo.
Ne zaboravite da djeca promatraju sve što radite, i dobro i loše.

Udaranje djece nije učinkovit način discipliniranja djece. Zamislite samo kako biste se vi osjećali da vas netko udara. Bili biste u strahu? Mali i bez samopoštovanja?

Udaranjem djeca gube povjerenje u roditelje i dobivaju poruku da je u redu tući nekoga tko se ne ponaša u skladu s našim željama. Dok ih učite da ne smiju udarati druge i u isto vrijeme njih disciplinirate batinama, šaljete im suprotne poruke.

I opet, prisjetite se da djeca uče od roditelja – kako reagirati u različitim situacijama i kako se nositi s osjećajima.

Odgoj je maratonska disciplina i treba ga trenirati dugoročno. Dok udaranje sprečava ponavljanje određenih situacija, ne uči djecu kako se nositi s budućima. Ipak, cilj nam je naučiti ih kako da misle svojim glavicama i sami rješavaju probleme kako dolaze.

Najčešća pogreška je pretpostavka da su djeca jednostavno „zločesta“. Ukoliko se problem javi, pokušajte mu naći uzrok. Ako se dijete ponaša neprimjereno, pokušajte shvatiti zašto. Je li gladno, umorno, frustrirano, tužno, bolesno...?

Nastojte ne razmišljati da se ono ponaša na taj način samo da vas iživcira već okrenite situaciju u svoju korist. Ponudite mu opciju koja rezultira u vašu korist. „Želiš li kupanje ili tuširanje, plavu ili crvenu majicu?“ samo su neki primjeri kojima mu dajete moć s povoljnim posljedicama.

Također, pripremite se unaprijed za moguće situacije kako ne bi došle kao iznenađenje koje u vama može izazvati stres i ljutnju.

Česti okidač dječjih frustracija je nagli prekid neke radnje. Ako je dijete evolvirano u neku akciju koja ga zabavlja, dajte mu određeno vrijeme za „odstup“ – najavite mu da odlazite za 10 minuta, pa ga podsjetite nakon pet minuta...

Djeca koja su tek prohodala diraju sve što im je u vidokrugu. Na taj način spoznaju svijet koji ih okružuje. Ona ne znaju što je sigurno za njih, a što donosi opasnost, a nemaju ni kontrolu da se zaustave. Na vama je da ih „osigurate“ i maknete opasne stvari iz njihova dohvata. Također, učite ih polako što smije i ne smiju riječima poput „jao!“, „vruće!“ ili „oštro“ povisujući pri tome svoj glas.

Odgoj blizanaca zahtjeva puno strpljenja i razumijevanja. Najbolji način je izgradnja obostranog povjerenja koje se najbolje postiže postavljanjem pozitivnog modela, ohrabrivanjem i poštivanjem djece.