Vitamin D - prvi dio

Današnje ime je dobio dvadesetih godina prošlog, iako se još u XVII stoljeću znalo da manjak određene supstance uzrokuje rahitis.

Otkrića iz dvadesetih godina prošlog stoljeća su ustanovila da je riječ o mikronutrientu koji nastaje pod utjecajem svjetla, te da apsolutnu zaštitu od rahitisa imaju organizmi izloženi suncu. Odatle nadimci „sunčani vitamin“ i „antirahitični vitamin“.

KEMIJA I FIZIOLOGIJA

Vitamin D je neprecizan termin koji označava jedan ili više spojeva topivih u mastima, derivata kolesterola koji sudjeluju u sličnim fiziološkim procesima.

U užem smislu, osim ako nije naglašeno drugačije, vitamin D je spoj koji sintetizira ljudsko tijelo (i mnogi kralježnjaci), kemijskog imena kolekalciferol ili vitamin D3. To je inertni oblik koji se stvara u epidermalnim slojevima kože nakon izlaganja suncu (UVB dijelu spektra). Aktivira se nakon dvije preinake, u jetri i bubrezima kad dobiva i novo ime - kalcitriol.
On preuzima funkciju hormona i uz neke druge spojeve sudjeluje u finoj regulaciji koncentracije kalcija u krvi, omogućujući normalnu mineralizaciju kostiju, zuba i normalnu kontrakciju mišićnih vlakana.
U novije vrijeme ustanovljeno je da sudjeluje u izlučivanju inzulina te da povoljno djeluje kod autoimunih bolesti i u liječenju nekih oblika raka.

U ljudskom tijelu pronađen je još jedan spoj, ergokalciferol ili vitamin D2, proizvod biljaka, gljiva i beskralježnjaka, koji je u ljudski organizam dospio hranom. Pretpostavlja se da u matičnim organizmima služi kao svojevrsni filter UV radijacije štiteći stanicu od DNA I RNA oštećenja. U svakom slučaju, i on se proizvodi pod utjecajem sunca. Dakle, sav vitamin D u našem tijelu je nastao zbog „sunčanja“.

Funkcija i efikasnost vitamina D2 u ljudskom tijelu su predmetom mnogih polemika. Neki znanstvenici tvrde da je jednako efikasan i po funkciji istovjetan D3, neki smatraju da je inertan, a neki da može postati toksičan u mnogo manjim koncentracijama od D3 .

KAKO NASTAJE

Ključni faktor za stvaranje vitamina D3 je Sunce, a koža je organ programiran za proizvodnju optimalne količine i to bez recepta, posve besplatno i bez straha od predoziranja.

Ultraljubičasto (UV) zračenje je jako mali dio nevidljivog sunčevog spektra koji ima biološki učinak na kožu. Većina UVC se apsorbira u ozonskom sloju dok UVB i UVA dopiru do površine Zemlje, pri čemu UVB ne prodire kroz staklo (sunčanje iza zatvorenog prozora i u autu je neučinkovito!). Upravo je UVB zračenje odgovorno za sintezu vitamina D, a najjače je sredinom dana, kad je i rizik od štetnih utjecaja najveći, pa se suncu treba izlagati umjereno i pametno (po nekim preporukama dovoljno je po 10-15 minuta par puta tjedno i to samo dijelove tijela- lice i ruke).

Količina u koži apsorbiranog UVB zračenja ovisi o zemljopisnoj širini, godišnjem dobu, naoblaci, dobu dana, starosti, obojenosti kože, onečišćenosti zraka i eventualnom zaštitnom faktoru.

Prema nekim studijama stanovništvo sjeverno i južno od 42° ne dobiva dovoljno UVB od studenog do početka ožujka, a na širinama većim od 50° čak od sredine listopada do sredine ožujka. Za usporedbu, Zagreb je na 45°, a Dubrovnik na 42° sjeverne širine.

Nadalje, zaštitni faktor preko 8 reducira mogućnost stvaranja vitamina D i do 95 %. Pigmentiranost kože također predstavlja prepreku UVB apsorpciji jer više melanina znači bolju zaštitu što se povezuje sa velikim postotkom raka prostate u muškaraca crne rase. Tamnija koža zahtijeva duži boravak na suncu

RIZIČNE SKUPINE

Promjenom načina života (rad u zatvorenom, pokrivenost kože), i mjesta življenja (migracija ljudskog roda tijekom prošlosti iz tropskog pojasa u veće zemljopisne širine) dolazi do poremećaja uzrokovanih nedostatkom vitamina D dovodeći do potrebe za „umjetnom“ nadoknadom, putem hrane.
Neke bolesti bubrega i jetre mogu uzrokovati manjak vitamina D.

Nedostatak vitamina D znači poremećenu ravnotežu kalcija, što za posljedicu može imati omekšavanje kostiju, osteomalaciju u odraslih i rahitis kod djece, tetaniju, poremećaje u lučenju inzulina, a neki ga povezuju i s kroničnim bolestima poput dijabetesa tipa 1, rakom, shizofrenijom, depresijom i autoimunim bolestima (multipla skleroza).

Skupine koje nose poseban rizik su:
Osobe preko 50 godina starosti
Osobe koje se ne izlažu suncu (uredsko osoblje, osobe koje se iz religijskih razloga pokrivaju, nepokretni bolesnici, svi koji žive na velikim geografskim širinama)
Osobe tamne kože
Pretile osobe

U slučaju nedovoljnog izlaganja suncu, Svjetska zdravstvena orhanizacija (WHO) je preporučila sljedeće količine nadohrane:

Vitamin D dolazi uglavnom u hrani životinjskog porijekla: riba i riblja ulja (ulje bakalara, bakalar, skuša, srdela, losos, sleđ, jegulja, mačka), žumanjku jajeta, maslacu i jetri. Mliječni proizvodi nisu uobičajeno bogati vitaminom D pa se često naknadno industrijski dodaje. U hrani biljnog porijekla vitamina D ima samo u tragovima, zbog čega se i ona često obogaćuje (npr. margarin).

Zahvaljujući činjenici da je topiv u mastima i rezistentan na povišene temperature, vitamin D se prilikom kuhanja hrane u vodi ne gubi. Otporan je na sušenje i dimljenje ribe, pasterizaciju i sterilizaciju mlijeka i sušenje jaja. Stabilan je u kiselim i lužnatim sredinama. Nestabilan je jedino na svjetlu i u prisutnosti kisika.

Vitamin D nalazi se i u suplementima, tj. dodacima prehrani, u precizno određenim dozama.

Pripremila i napisala: Marina Giunio