Znak po znak vol. 1

Prije otprilike mjesec dana započeli smo avanturu znakovnog jezika.

Sudjelovanjem na interaktivnoj radionici za roditelje i preko bogatog paketa koji sam dobila pripremila sam se na novi korak u interakciji s mojim curama.

Izazov je bio velik, jasno mi je bilo od samog početka. Ipak, najveći problem svih „mnogostrukih“ roditelja upravo je vrijeme koje moraju rasporediti za svako dijete, pa sam ovome zadatku pristupila kao eksperimentu.

Strašno me zanima kako će reagirati u odnosu jedna naspram druge te hoće li stećene znakove koristiti međusobno.

Počela sam skromno. Odredila sam nekoliko znakova koje bi za početak mogle savladati. Piti, jesti, mama, tata, seka – pojmovi sam koje sam smatrala dobrom odskočnom daskom.

Krenula sam nadobudno i pri svakoj komunikaciji ubacivala sam spomenute pojmove. Pokazala sam i naučila iste svoje ukućane te forsirala svaku situaciju u kojima bi se isti mogli iskoristiti.

Ipak, okolnosti su daleko od savršenog.

Prvo, uobičajeni danak svih zaposlenih majki – vrijeme provedeno s djecom. Ono je kratko, pa je i količina znakovanja smanjena. A onda je došao i kraj naše akcije i brdo Hippovih poklona za slaganje, adresiranje i slanje.

Drugo, različite osobnosti djece izašle su na vidjelo već u samom startu. Dok je jedna znatiželjna i pozorna, drugoj je treško uloviti pozornost. Na kraju, pomaci koje sam uspjela napraviti s prvom padaju u vodu kada se ugleda u drugu.

Tako je, pomaka uvijek ima. S četrnaest mjeseci, moje divljakuše su kao spužve pa pa-pa, slanje pusa, pljeskanje na „bravo“ odavno smo apsolvirali. Neki dan smo se naučile pružati ruku i rukovati se. A onda je uslijedio i prvi znak. Iako nije bio jedan od forsiranih, znak aviona, jako nas je razveselio. I da stvar bude bolja, izveden je baš „školski“.

Uz natruhe drugih znakova, nastavljamo prema staroj latinskoj izreci: „Ponavljanje je majka znanja“.

mama2

BabySigns

23. srpnja 2010.