|
- Bok, ja sam Martina – reče ona držeći sisu u ruci i nastavi šetati u maniri profesora Baltazara masirajući dojke koje je stavila na displej u nadi da će si olakšati nelagodu dok se ne navikne na dojenje.
I što je tu sporno? A ma baš ništa da se Martina nije počela ispričavati radi neugodnosti.
Posve prirodna situacija u svrhu prehrane potomka evolucijsko je nasljeđe i ne znam kada je dovedena na stup srama.
U zadnje vrijeme sve se više piše o važnosti dojenja, sve češće provode se akcije osvještenja društva kako se žene ne bi osjećale neugodno dok doje djecu i ne bi li ljudi okretali glavu radi neugodnosti. Vrlo licemjerno, rekli bi, ako se uzme u obzir da nas sa skoro svake naslovnice ili reklame gleda neka polugola ljepotica, topless je odavno postao dress code na plažama, a pomama za isticanjem vlastite seksualnosti vidljiva je na svakom koraku.
Estetski kriteriji zavladali su na uštrb razuma pa žene prestaju dojiti jer ne žele izgubiti na privlačnosti dojki i to baš u vremenu poharanom raznim boleštinama, a odavno je poznato kako ono utječe na imunitet i psihološko-emocionalni razvoj djeteta. Iste te žene spremne su kasnije izdvojiti ogromne iznose za sreću svoje djece preko igračaka, odjeće... Naime, bahato je od nas da ispravljamo nešto što je Majka priroda uredila i funkcionira vjekovima, puno prije današnjih saznanja i cjepiva. No, sva naša tehnološka i civilizacijska dostignuća ne mogu izbrisati činjenicu da je homo sapiens samo red životinja, u zagrebačkom zoološkom vrtu smješten u okolicu vuka i blizu ulaza u terarij s gmazovima. Simbolično, prisjetimo li se izreke „homo homini lupus“ ili „čovjek je čovjeku vuk“ i priče o istočnom grijehu gdje je zmija kumovala nastanku civilizacije, a ima li ičeg više iskonskog od hranjenja i opstanka vrste.
Stoga, dojenje ne bi smjelo biti pitanje (svjesnog) izbora, a svaka akcija osvješćivanja ne da je dobrodošla već i preko potrebna. mama2
|
