Recesija došla i na naš mali portal

Čitam kolumnu mlade mame u jednom dnevnom listu i ona se pita kako reći kćeri da je rođena u recesiji? Da, na svakom je koraku pa je bilo i vrijeme da dođe na naš mali portal - recesija.

Gledam cijelu zbrku oko udžbenika i suosjećam s roditeljima te se sebično nadam da će biti bolje za šest godina kada će i moje princeze postati školarke. Svima je teško. Roditeljima blizanaca malo je napornije jer lako je kada treba izdajalica, jastuk za dojenje ili sterilizator – „imam dvoje djece pa nije ni tako strašan izdatak“, ali kada treba kupiti robu, dekice, krevetiće i sl. većina ih škrguće zubima.

Gledajući vijesti svakodnevno se u nevjerici pitam kada ćemo se probuditi iz tog ružnog sna jer me ljuti nepravda koja nas je snašla – naša politička i ekonomska situacija.

Ako je za vjerovati izreci „svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje!“, svi ljudi koji rade i muče se po cijele dane su u najmanju ruku, da ne budem gruba, nesposobni jer imaju takvu vlast.

A onda vidim starije ljude koji nakon iste emisije dnevnika odmahuju rukom jer za njih je oduvijek bila recesija na ovim prostorima, pa ih ni ovo sve nimalo ne začuđuje. Oni su odgajani po onoj NNNI ili "ništa nas ne smije iznenaditi", ali niti ne može iako ovo što se kod nas događa prelazi korice SF romana.

Tješim se da recesija nije ovovijeka tvorevina i da je ciklički proces te, baš kao i sve u životu, sinusoidalnog je oblika (ili „nakon kiše dolazi sunce“) te da je globalna, pa je i nekoj Njemici, Tunižanki ili Singapurki slično.

Stoga ne treba tražiti odgovor na pitanje u uvodnoj rečenici s obzirom na to da su nam djeca zadužena jedan omanji auto te budu sama zaključila vrlo brzo jer recesija na ovoj geografskoj širini životni stil, a s globalnim trendovima vrlo brzo budu i sami doživjeli jednu u našim godinama.

Završila bih s riječima koje je, tako simbolično, Krleža stavio u narodnog, pučkog veseljaka: „Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu“.