Muke po krstitkama

Nakon mnogih peripetija, uspjeli smo krstiti djecu. Iako nismo prakticirajući vjernici, sljedbenici smo tradicije.

Uostalom, danas je to ulog u dječju budućnost, zlu ne trebalo ako se jednog dana bude htjele udavati u crkvi jer koliko god tvrdili kako su papir i neke ceremonije samo pro forma, vesele čovjeka.

Odlučili smo da svako dijete ima svoju kumu, ne sluteći kako će biti teško pronaći dvije osobe koje imaju sve sakramente i koje su slobodne baš na taj određeni dan koji je svećenik odredio. I dok je jedna kandidatkinja za kumu imala sve potrebno za tu počasnu titulu, druga pak nije bila vjenčana u crkvi što je ispao veliki problem. Budući da se jako veselila kumstvu, a smatramo da je važno da dijete u životu ima kvalitetnu osobu kojoj će biti stalo do njega, ustuknuli smo neumoljivoj crkvenoj birokraciji te službeno prijavili prvu kumu za oba djeteta dok smo drugu u srcu proglasili kumom.

Kako je red da se dan primanja u red katolika posebno obilježi i počasti goste, taman kad smo mislili da je našim mukama kraj, mjesto proslave nije bilo slobodno. I tome smo doskočili na način da smo jedne subote krstili dječicu, a za tjedan dana to i zalili. I opet, u crkvu, na službeno krštenje, pozvali smo samo uski krug ljudi dok smo ga slavili u malo širem pretvorivši ga u popodnevno druženje s dragim ljudima.

Na kraju, kada smo mnoge parametre uspjeli svesti u zajedničku jednadžbu jednu smo stoljetnu tradiciju malo prekrojili i prilagodili, dali joj svoj štih. Uostalom, konvencije i jesu da se malo zaobilaze.

mama²